< ožujak, 2006  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Moje ideje konkretizirane kroz price

Najbolji blogovi
1971.blog.hr
castanea.blog.hr
revan.blog.hr
uspjeh.blog.hr

Atlantis
17.03.2006., petak
Jao čovjeku koji ne umire ponosan!

Zatvorivši oči pala je u njegov zagrljaj i pustila da njegove ruke oblikuju njen svemir. Još ono malo svijesti što je ostalo u njenom biću znalo je da je ovo kraj.

Pucanj iz pištolja; oštra bol u njenim leđima; zaključak je bio samo jedan - ona umire. Umire na rukama jedinog čovjeka koji je ikada zavrijedio da ga se štuje poput kakvog heroja iz drevnih mitova; oduvijek ga je vidjela takvim; i oduvijek ga kao takvog voljela.

Tek prije nekoliko trenutaka mislima joj je vladala samo jedna misao. Ta misao bila je spasiti ga! Spasiti ga od nasilnika s oružjem. Znala je da ne bi mogla živjeti sa tom slikom u glavi, u kojoj čovjek te veličine pada mrtav pod noge otrcanog prosjaka s ulice čiji je jedini argument metak. Do tog trenutka nije znala da je toliko sebična, da bi umrijela da spasi čovjeka kojeg voli.

Skočila je pred cijev pištolja, ali okrenuta mu leđima, jer željela je da posljednje što vidi bude on. Izgubila je ravnotežu i metak ju je bacio prema njenom ljubavniku.

Uživala je posljednji trenutak u svemiru kojeg je on sazdao. Nasmješila se jer je znala da je on spašen. Razmišljala je o svojoj ljubavi prema njemu; i razmišljala je o svojoj smrti za njega. I razmišljala je o svojoj odlučnosti, o toj jednoj misli koja je prevladavala njenim bićem, i o ovim mnogim mislima koje su uslijedile. I osjetila je ponos, jer spasila je čovjeka čiju smrt ne bi mogla podnjeti. Njeno tjelo bilo je beživotno, no u svom umu uvidjela je ironiju; možda se upravo tako ponaša čovjek u trenutku svoje smrti; možda je tek onda borba za život najžešća, upravo u tom trenutku, baš prije nego se taj život ugasi, u onom trenutku prije no što svijest nestane. Upravo bi u tom trenutku duša nesretnog čovjeka najjače jecala. Jao čovjeku koji ne umire ponosan!
- 19:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #
13.02.2006., ponedjeljak
Drugi Ljudi

Sjedila je na krevetu plačući; njene suze manje od kapi kiše, njena tuga neizmjerna.

Ovakve stvari počinju od sitnica; od malih moralnih propusta na koje se nitko ne obazire. Od najmanje trivijalnosti kojoj smo u životu podlegli. Za to nije potreban nekakav usud, ili nad-intelekt koji upravlja našim životima. To se dogodi... a zašto?

Nešto maleno i bezazleno poput maminog upozorenja koje glasi: "Prestani plakati, što će ljudi misliti?" To započinje sve; kao kamenčić koji pokreće lavinu koju sami ne možemo zaustaviti; koje zapravo nismo ni svjesni, a kad shvatimo da se ona uopće događa već nas je samljela. To u nas usađuje nekakvo strahopoštovanje prema tim "drugim ljudima"; nekako u nas usađuje onaj blagi osjećaj koji određuje tok naših misli, tako da svaki puta prođe kroz taj filter - što će drugi ljudi misliti o nečemu što činimo ili namjeravamo činiti.

I ona je govorila da ju nije briga što drugi ljudi o njoj misle; no uhvatila se nemali broj puta u toj zamci koja je tu kuda god pošla, a koja se zove "drugi ljudi".

Slijedeći korak u evoluciji te ideje učinili su opet za nju njeni dragi roditelji. Rečenica je glasila: "Prestani plakati, svi te ljudi gledaju," a dolazila je i u varijaciji: "Prestani plakati, svi se ljudi okreću ovamo." Osobno, preferirala je da ako već plače u javnosti, da je netko (po mogućnosti roditelj) odalami i priprijeti: "Šuti ili ćeš dobiti još jednu!" Ali avaj, više nije dijete! No, u tom slijedećem koraku se već nazire nova ideja; onako nečujno, implicitno ušla je u njenu dušu; a ta je ideja slijedeća - ja sam smetnja drugima; svojom akcijom se namećem u njihove živote i onemogućavam ih u obavljanju njihovih poslova. Moram drugima što manje smetati.

Bila je mala cura sa velikim snom. Bila je ono što zovu buntovni teenager. Odlučila je da je nije briga za tuđa mišljenja. Ostao je samo onaj osjećaj; nekakav sram zbog vlastite individualnosti, zbog toga što čini nešto što drugi ljudi nikada ne bi činili. I svejedno je te stvari činila, iz prkosa onome čemu su je učili, upravo zato jer ih drugi nikad ne bi činili, jer je znala da će drugi misliti da je luda, i željela je da to misle. I ponovo su bila bitna tuđa mišljenja. Ona su zamka iz koje se teško iskobeljati.

No konačno dolazi i dan kada se takav način razmišljanja naplaćuje. Znala je da je to bio onaj dan kada je prvi puta pijana povraćala u WC školjku. Događaj je dirnuo onaj mali "ja" koji je još ostao u njoj, i proždrao ga. Zgadio joj se taj trenutak. Njoj! Ne zato što bi drugi mislili da je to odvratno; ne zato što bi drugi mislili da je to dobro ili zabavno; nego zato što je toga trenutka, gledajući u izriganu WC školjku, vidjela koliko je nisko pala; vidjela je na što se njezin život sveo - u WC školjci završio je sav sadržaj njezina bića, tjelesni i duhovni.

I gotovo je mogla vidjeti na trenutak izgled svoje duše, ali onda, poput puštanja vode u školjku, zatvorila je oči i rekla onoj lažnoj zamjeni za vlastiti ego da je dobro. Drugi to isto čine. Neće je smatrati odvratnom. Bojala se ovaj puta da je takvom ne smatraju, jer je znala da ne bi imala drugog izbora nego složiti se s njima i zgaditi se samoj sebi. Bit će u redu. Ne mora više gledati sebe; ionako nije bitno kakva ona jest. Bitno je samo kakvom je drugi smatraju. Nije bitno kakva ona jest, dok drugi to ne vide. Zato to mora sakriti. Zakopati duboko u sebe i zaboraviti na to. Nitko nikada ne mora znati.

Sjećala se toga dana danas, sjedeći na krevetu kraj nekog tipa s kojim je jučer završila nakon ponovnog pijanstva. On je spavao, a ona je tiho plakala. Plakala je jer više onu gadost nije mogla zadržavati u sebi. Bojala se da će se pokazati. Bojala se što bi drugi ljudi mogli na to reći. Za nju je postojao samo jedan lijek. Na žlici je prokuhala dozu heroina i ubrizgala u venu. Ali ovaj puta doza je bila prevelika.

Bila je mala cura sa velikim snom. Sada je nitko i ništa, mrtva kraj muškarca u rupčagi koju je nekoć nazivala stanom. Krivila je usud za svoj mizeran život, i vračare i prokletstva, i zvijezde i horoskope. Ali nikada nije pomislila da je možda uzrok tomu upravo to što je uvijek bilo bitno što o njoj, i njezinim velikim željama, misle neki mali ljudi.
- 18:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #
24.01.2006., utorak
Priča njegovog života

Osjetio je hladnoću lisičina na svojim rukama. Lisičine su oduvijek bile tu; danas su samo dobile svoju materijalnu dimenziju. Trenutak kada su mu napokon stavili lisičine bio je kulminacija njegovog života, ali ne u smislu svega što je postigao, već u smislu izbora koje je bio prisiljen napraviti.

On je pohađao osnovnu školu, srednju školu i završio je fakultet. Nije to činio zato što je to nekakva društvena norma; društvenu normu nikada nije ni poznavao. Znao je da će mu obrazovanje koristiti u životu - NJEGOVOM životu - i da će uz pomoć znanja koje će steći moći raditi velike stvari. Ali cijelo je vrijeme tu bilo nešto drugo, kao trn u oku koji se ne može vidjeti i teško ga je izvaditi. Prije ga nije mogao vidjeti; danas ga je dotaknuo, i za to je bio kažnjen.

Želio je otići negdje drugdje, jer je bilo jasno da ovdje gdje jest, velike se će se stvari ostvariti samo uz uvjete koje nije želio prihvatiti. Naletio je na vrata od čelika koja su se zatvorila i zaključala pred njim. Kao iz vedrog neba, rečeno mu je da isplati svoj dug.

Rekli su mu da je njegovo školovanje platilo društvo u kojem živi; rekli su mu da je njegovo zdravlje osiguralo društvo u kojem živi; rekli su mu da mu je hranu koju je jeo osiguralo društvo u kojem živi. Nisu mu rekli, ali je znao da je to jedinstvena poruka koja obuhvaća sve one koje je od njih primio, da je njegov život platilo društvo u kojem živi.

Nikada o tome nije tako razmišljao; nikada nije poznavao društvene norme. Bio je, u tom trenu, spreman isplatiti svoj dug. Ali trn u oku je još uvijek bio tu. Nešto nije bilo u redu. Kako, i zašto se tako zadužio? Što je učinio krivo? To mu nije bila namjera.

Možda nije smio ići u školu. Možda nije smio imati svog doktora. Ali što je s hranom? Zar nije smio ni jesti? Možda se, zapravo, nije smio ni roditi. Ali to nije bio njegov izbor. Nitko ne bira gdje i kada će se roditi.

I onda je dotaknuo onaj trn. Osjetio ga je onako kako je danas osjećao lisičine. I znao je da to nije trn koji je zamagljivao samo njegov vid.

Možda je to bila samo greška onoga tko je sastavljao ovaj sustav, ali na takav način vezati čovjeka za društvo u kojem živi je nepojmljivo. To se ne smije raditi, govorio je na suđenju, jer razdire svetost ljudskoga života i čini čovjeka robom tog društva. Kod sklapanja ugovora obje strane su svjesne što potpisuju i to čine svojevoljno. Ovaj ugovor se nikada ne potpisuje; a strana koja se ga treba poštivati nije svijesna što taj ugovor sadrži. Što to čini od čovjeka? Što to čini od čovjekovog života?

Život se pretvara u nekakvu determinističku šablonu po kojoj se stvari rješavaju po točno određenom redoslijedu, bez ikakvih devijacija, a mogućnost odabira degenerira - s odabira kako ćemo proživjeti život i hoćemo li, na puki odabir škole koju ćemo upisati i hoćemo li se uopće truditi proći kroz tu školu.

Dopustite mi, govorio je, da se barem na trenutak maknem iz okvira ovakvog determinističkog društva, u društvo bez tog ugovora po kojem se pojedinac, živući ovakav život, svakim danom sve više zadužuje društvu u kojem živi, htio on to ili ne. U takvom društvu nema mjesta ustanovama koje plaća država, i nema mjesta ljudima koji žive od novaca koji dolazi iz džepova poreznih obveznika. Svaki se pojedinac brine za sebe i svoje, te surađuje s drugima uz prisustvo konkretnog ugovora na kojem zaista nešto i piše.

Možda bih u tom društvu trebao zaraditi za vlastito školovanje i zaraditi da platim svog doktora, ali to bi bilo utoliko lakše, koliko mi je na duši lakše kada znam da živim svoj život onako kako znam, želim i umijem. To je sloboda koja je nemoguća u društvu koje danas imamo. I kada se želimo osloboditi, kada želimo napokon započeti onakav slobodan život kakvog neki od nas mogu samo sanjati, a ostali ni to, onda se pred nama zatvaraju vrata i potežu se naši okovi i očekuje se od nas da naplatimo ono što u životu nikada nismo ni željeli, a što nam je ionako napravilo samo štetu.

Ovdje su ti okovi! Digao je ruke i pokazao lisičine. Dosad su samo bili nematerijalni, ali su oduvijek ovdje. Ove su lisičine na mene stavljene onog dana kada sam se rodio, a služile su da bi me se lakše vodilo kroz život kakvog mi je zacrtao netko drugi.

Ja nisam napravio vama nikakvu štetu i ne dugujem vam ništa. Ovaj dug kojeg tražite od mene da vam platim napravili ste sami ovakvom tiranijom. I upravo ste tom tiranijom meni nanjeli štetu koja je neizmjerno mnogo puta veća od ove za koju mene optužujete; a to ste učinili uz pomoć ovih lisičina!

Sudac je morao pozivati mir u sudnici, a zatim je osudio čovjeka koji je pred njime stajao. Osudio je čovjeka koji je ionako cijeli svoj život u okovima iza rešetaka.
- 13:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #
28.12.2005., srijeda
Zabranjeni Ideali

Osjećao je samo srdžbu. Ljutio se na nju. Nije znao zašto. Čitao je njen roman i mrzio ga je, i mrzio je nju. Htio je znati zašto.
Kako neka osoba može razmišljati na tako kontroverzan način? Kako može žuditi za nečim što toliko ljudi prezire?
Toliko je strasti u tim rečenicama; strasti za nekim njenim idealom kojeg je on prezirao, kojeg je preziralo toliko mnogo ljudi; za idealom kojeg su svi kritičari već odavno otpisali zbog nepraktičnosti, zbog korumpiranosti i inih razloga.
A eto tog ideala u njenoj knjizi, opisanog rečenicama koje kao da su svojom smislenošću udarale ritam kakve veličanstvene glazbe koju je gotovo mogao čuti.
Kako to da nešto što toliko mnogo ljudi smatra nemogućim može imati toliko smisla?
I onda je shvatio.
Gomila ljudi koja vjeruje u nešto nije mjerilo ispravnosti ideje u koju vjeruje. On je dopustio da se ta ideja usadi u njegovo prosuđivanje. Oduvijek je vjerovao u demokraciju; da je demokratski izabrana vlada uvijek najbolja; da je većina uvijek u pravu. I on je uvijek podlijegao većini. Ali dosad nikad nije primjetio da je time i sam povećao tu većinu, i nije primjetio da su i ostali iz kruga te većine na isti način postali mišljenja većine.
Shvatio je da je cijeli svoj život dopuštao da većina manipulira njegovim odlukama. Vlastiti je stav uvijek zanemarivao; jer tko je on da se suprotstavi većini.
I ovdje je jedna jedina žena napisala knjigu kojom je njegov život na tako ogavan način dovela pod povećalo; koja je toliko pomno proispitala njegove principe koje nikad nije imao i onda ih odbacila i temeljito popljuvala.
PROKLETA ZMIJA!
Što si ona umišlja?!
Ali on ima svoju moć. On je premijer u svojoj državi. Cenzurirat će njenu knjigu! Zabranit će njeno tiskanje! Nikad više neće jedan čovjek smjeti sa tolikom žestinom drmati temelje na kojima počiva "današnji civilizirani svijet."

Ili je možda mislio - "njegova vlada."
- 23:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #
03.12.2005., subota
Poljubac

Cula ga je kako ulazi u njenu radnu sobu. Nasmjesila se tiho u sebi. Cinilo se kao da je u sobi postalo toplije. Povukla je jos jednu crtu na papiru.
On je sjeo. Gledao ju je. Divio se njenoj predanosti poslu. Pratio je njene prste kako premjestaju ravnalo, njenu ruku dok je vukla crte po papiru, njen pogled kako prati vrsak olovke.
Osjecala je njegov pogled i dopustila da je ispuni. Znala je zasto je tih. Ne zeli je smetati. Zeli je gledati kako radi. Priustila mu je to zadovoljstvo; priustila si je zadovoljstvo koje dolazi onog trena kada dovrsi projekt na kojem je dugo radila i na kojeg je potrosila toliko truda.
Vidio je kako joj u ocima raste uzbudjenje. Obozavao je vidjeti je takvu. Ona je obozavala osjecati njegovu blizinu i vidjeti njegovo lice ozareno uzitkom.
Oboje su znali koliko im znaci ono drugo. Oboje su znali koliko znace drugome.
Kada je zavrsila, pogledala ga je. Pozdravili su se poljupcem.
- 15:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #
30.11.2005., srijeda
Sebicna Ljubav

"Ja te volim," rekao je.
Cula je to u njegovom glasu; u nacinu na koji je to rekao; vidjela je u njegovim ocima - to nisu bile samo puste rijeci. Ali nije razumjela; jos joj nitko to nije rekao na takav nacin.
Milovao ju je po obrazu i zatim poljubio. Jos nikad nije osjetila toliku strast jednog jedinog poljupca; strast koju je gotovo mogla dotaknuti, scepati i uzeti je samo za sebe, da bi tek onda shvatila da ta strast ima lice djecaka koji je ljubi.
Ali onda je ustuknula.
Vidio je strah u njenim ocima. "Ne boj se," rece joj.
"Ne mogu..." odgovori ona. "Ne zelim te povrijediti."
"Neces me povrijediti; ne ako me volis."
"Ali... da. Volim te. Zelim te vise od svega. Ali..."
"Sto?"
"To je toliko sebicno od mene. Zelim te samo zbog sebe; jer meni toliko znacis."
"Zato znam da i ti mene volis."
"Ali to nije u redu," rece ona, zeleci se istovremeno otrgnuti i privinuti uz njegovo tijelo.
On primjeti njenu agoniju i uzmakne. Htjela mu je zahvaliti, ali je zaboravila.
"Sve je u redu. To je jedino logicno. Volis me jer si sebicna; ja drukcije ne bih ni htio da bude," znao je da to nece biti dovoljno reci. "U nekom trenutku hrvatske povijesti, netko je pocinio najvecu mogucu izdaju. Ljudi jedni drugima obznanjuju ljubav rijecima 'Volim te,' ali to su samo puke rijeci. Mnogo je teze reci 'Ja te volim.' Jer, da bi nekome to rekao, prvo mora znati kako reci 'Ja.' Ljubav je jako sebicni osjecaj jer je to prepoznavanje duhovnih vrijednosti u drugoj osobi i shvacanje koliko takve vrijednosti i nama mnogo znace. Ali netko tko nema svoj 'Ja' ne moze shvatiti pravu vrijednost tih kvaliteta. I zato su iz obznane ljubavi izbacili 'Ja' jer ga nikad nisu ni imali i nikad nisu mogli znati koliko im netko znaci u zivotu. To je izdaja o kojoj sam govorio - izdali su sami sebe, da bi glumom i beznacajnim rijecima zadovoljili nekoga drugoga.
"Ne boj se sebicne ljubavi, jer to je jedini moguci nacin da se voli. Kad poznajes sebe i trazis za sebe samo najbolje u zivotu, tek onda mozes nekoga voljeti, jer ga volis zbog onoga sto on zaista jest. I kad bi me voljela na bilo koji drugi nacin, mene ta ljubav ne bi zanimala, jer ja volim biti upravo takav kakav jesam.
"I zato se nemoj plasiti biti ono sto jesi i voljeti upravo onako kako volis; jer ja te volim upravo takvu."
- 23:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Moj prvi post

Eto mog novog bloga. Sastavih ga nabrzaka, tek toliko da nesto bude. Pisati pocinjem sutra nakon ucenja. Nadam se da ce biti zabavno koliko i poucno, i to izrazito poucno. Pokusat cu pisati sa hrvatskim znakovima, ali nista ne garantiram.
- 01:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>